Ronilački klub “Buk” osnovali su aprila 1976. godine dvojica bivših mornara, ronilaca Jugoslovenske Ratne Mornarice i nekoliko etuzijasta tog sporta. Prve godine rada obilježene su nabavkom opreme i popularizacijom ronilaštva. Kao pokretač organizovanog ronjenja u Bosni i Hercegovini, naš klub je postavio temelje i standarde ronilaštva na ovim prostorima. Stotine obučenih ronilaca, stažna ronjenja i mnogobrojne uspješno obavljene spasilačke akcije, pregršti medalja sa takmičenja, svrstale su “Buk” u elitu ronilačkih klubova nekadašnje Jugoslavije.
Prva generaciju ronilaca predvoðena je osnivačima kluba, Vjekoslavom Potočnikom i Mirsadom Ramićem, kojima se pridružio Faik Lukšija i Kirn Ladi, svestrani avanturista i sportista, nemirni duh kluba. U stopu ih slijede Ernada i Jasna, prve dame u klubu, zatim Hajro, Mirko i Darko Erić, Niko Josipović, Garo…a zatim sve više i više njih. Imali su samo tri kompleta opreme ali su ronili kao da ih imaju trideset. Već tada se dalo naslutiti da će uz takav tempo klub napredovati od pionirskog poduhvata do simbola grada kakav je danas.
Krajem sedamdesetih dolaze novi, mladi ljudi koji pokreću razvoj Buka i svrstavaju ga u sam vrh, zajedno sa kvantitativno većim i bogatijim klubovima u SFRJ. Bila je to generacija koju su predvodili Tomo Bezer, Dragan Gago Prlja, Vujin i Ðoko, Narcis, Marina, Mazo, Željo, Ratak, Danko, Jadro, Siniša…To su bile godine dominacije kluba u sportu, obuci i akcijama. 1986. godine klub se seli u današnje prostorije, nabavlja savremenu opremu a roni se po Kornatima, Hvaru, Rabu, Ugljanu. Stanovnike Ulice Idriza Masle često je budila glasna grmljavina starog Bauera, bukovog kompresora za punjenje boca, što je bio siguan znak da se ronioci spremaju na zaron.
Osnova kluba koja je postavljena sedamdesetih godina prošlog vijeka privukla je novu generaciju koji su osamdesetih donijeli nove ideje i veliku energiju u klub. Sami renoviraju klupske prostorije od koga stvaraju novi dom, sklonište dobre energije i trajnu kategoriju u koju se i danas vraćaju.
Ovu generaciju predvode Mario Smrekar, Boban, Smajo – dijete kluba i Vrbasa, Brana, Feješ, Siško, Braco, Dine, Kreso, braća Džafić Ines i Iris, Lola i Srce, Amir, Milka, Sandra, Edo, Enes…Organizovali su prvu i za sada jedinu meðunarodnu ekološku akciju “MERA”, okupivši na desetine mladih čitave planete. “Zlatnu medalju Boris Kidrič”, tadašnje najviše državno priznanje, Buk je dobio upravo zbog kvalitetnog i stručno organizovanog pristupa zaštiti rijeka i vodotoka naše regije. Bilo je to Bukovo zlatno vrijeme.
U teškim vremenima koja su dolazila čvrsto prijateljstvo stečeno u klubu preovladalo je sve ratne strahote. Članovi kluba su se meðusobno pomagali i štitili u užasnim vremenima kroz najplemenitije osobine u brizi za manje i slabije. Kraj rata Buk je dočekao sa oronulim prostorijama i zastarjelom opremom ali sa najvećim kapitalom, ljudima koji su nošeni duhom osnivača ponovo upalili stari kompresor i krenuli ispočetka.